Maleni Mihael tek je došao kući iz rodilišta, a već je morao, s mamom Anom, tatom Vlatkom i sekom Vjerkom, bježati iz kuće. Dunav je sve više rastao i voda je doprla sve do njegove kolijevke. Obitelj Lomnjanski uzela je samo najosnovnije i pobjegla od bujice koja je u sljedećih nekoliko sati posve potopila njihovu kuću u Iloku. U metar dubokoj vodi satima su stajale i njihove krave, njih čak 19, koje je Vlatko tek sutradan, uz pomoć susjeda i rođaka, uspio izvući iz poplave i smjestiti ih po susjedstvu. Mjesec dana bili su smješteni u kućici Doma za stare i nemoćne u Iloku koju im je, kao prinudni smještaj, ponudio Grad dok im se ne osigura drugi smještaj. U brzini evakuacije 50-godišnji Vlatko i 44-godišnja supruga Ana nisu uspjeli uzeti ni Mihaelov krevetić, pa je dječak danima spavao u nosiljci, na stolcima, a 17-godišnja Vjerka školske knjige spasila je tako što ih je stavila na ormar pa su po njih morali otići sutradan.

- Najveća muka bila je spasiti krave koje su nam jedini izvor prihoda, te traktor i priključne strojeve. A voda je uništila i svu hranu za stoku i cijeli posijani vrt - žalila se tada očajna mama Ana, bojeći se kako će obitelj prezimiti predstojeću zimu ako se voda ne povuče na vrijeme i kuća ne osuši.

- Grad Ilok nam je obećao osigurati neku drugu kuću, koja nije na poplavljenom području, no od toga ništa. Mjesec dana nakon poplave mi smo bili prisiljeni vratiti se u kuću, iako je ona još bila jako vlažna. Prodali smo bika i donekle osposobili kuću za život - kaže Ana, čiji sin Mihael sad već ima šest mjeseci i veselo trči po kući u hodalici.

Osim o malom sinu, Ana se brine i o kćerki Vjerki koja pohađa iločku gimnaziju, suprugu Vlatku koji radi sve kako bi prehranio obitelj, te o 23 krave i telića koje hrani, uzgaja i muze svakoga dana. Svi se raduju Božiću jer se na taj dan u obitelji Ane i Vlatka okupi sva rodbina. Ipak, bili bi još sretniji kad bi mogli kupiti neku kuću na uzvisini, da ne moraju opet strahovati.